Å ta donosi nova Direktiva o energetskoj efikasnosti?

Å ta donosi nova Direktiva o energetskoj efikasnosti?

Cilj Direktive je uštediti energiju i dostići cilj koji je EU postavila, a to je do 2020. smanji potrošnju energije za 20%. Gledano u apsolutnim iznosima (u milionima tona ekvivalenta nafte – Mtoe) možemo govoriti o smanjenju potrošnje za 368 Mtoe u 2020. u odnosu na projiciranu potrošnju za istu godinu koja bi bez ikakvih promjena iznosila 1842

Cilj Direktive je uštediti energiju i dostići cilj koji je EU postavila, a to je do 2020. smanji potrošnju energije za 20%.

Gledano u apsolutnim iznosima (u milionima tona ekvivalenta nafte – Mtoe) možemo govoriti o smanjenju potrošnje za 368 Mtoe u 2020. u odnosu na projiciranu potrošnju za istu godinu koja bi bez ikakvih promjena iznosila 1842 Mtoe. Ovaj cilj treba postići EU kao cjelina. Trenutno, sa svim mjerama na EU i nacionalnim nivoima, došlo se do smanjenja potrošnje na 1678 Mtoe odnosno uštede od 9%.

Koje su predložene mjere?

Zakonske obveze za uspostavu mjera za uštedu energije u svim zemljama članicama: distributeri energije ili firme koje prodaju energiju na maloprodajnom tržištu biti će dužne uštediti svake godine 1,5% ukupne količine prodane energije kroz implementaciju mjera za poboljšanje energetske efikasnosti kao što su sistemi grijanja, instalacija dvostruko ostakljenih prozora ili izolacijskih krovova među krajnjim kupcima energije.

Javni sektor morati će voditi primjerom: javna tijela će trebati potaknuti ostatak tržišta na kupovinu energetski efikasniji proizvoda i usluga kroz postavljanje zakonskih obveza za kupovinu energetski efikasnih građevina, proizvoda i usluga. Osim toga, javna tijela morati će dodatno postupno smanjivati potrošnju energije u vlastitim prostorijama kroz provođenje uzastopne godišnje renovacije koja bi obuhvaćala najmanje 3% ukupne površine građevine.

Glavne mjere uštede energije za potrošače su: jednostavan i besplatan pristup podacima u stvarnom vremenu te istorijskim podacima o potrošnji energije kroz tačnija pojedinačna mjerenja kojima će se potrošači osnažiti na bolje upravljanje potrošnjom energije. Naplata će se trebati temeljiti na stvarnoj potrošnji u skladu sa podacima očitanim za vrijeme mjerenja.

Industrija: Poticaji za mala i srednja poduzeća koja namjeravaju provesti energetske preglede i širiti načela dobre prakse. Velike firme će morati napraviti revizije potrošnje energije kako bi mogle identificirati potencijale za smanjenje potrošnje energije.

Efikasnost u proizvodnji energije: praćenje nivoa efikasnosti novih kapaciteta za proizvodnju energije, uspostava nacionalnih planova grijanja i hlađenja na osnovu zdravog planiranja efikasnije infrastrukture za grijanje i hlađenje, uključujući i povrat otpadne topline.

Å ta se tačno planira za javne zgrade?

Od 1. januara 2014., 3% javnih zgrada trebalo bi biti obnovljeno svake godine s jasnim ciljem uštede energije. Trenutno se obnavlja isti postotak zgrada, ali se samo u polovici slučajeva primjenjuju načela poboljšanja energetske efikasnosti (1,5% obnovljenih zgrada). U praksi bi to značilo bolju izolaciju u zidovima, dvostruka stakla na vrtićima, školama i općinskim zgradama, obnovu krovišta i zamjena neefikasnih kotlova za grijanje.

U mnogim slučajevima cjenovno optimalna obnova može dovesti do 60% uštede energije. Koristi se mogu procijeniti na oko 6 Mtoe u 2020. što je jednako neizgradnji 17 elektrana na ugljen ili 9.000 vjetroturbina.

Zbog velikog udjela javnih zgrada (oko 12% sagrađenih objekata u EU), njihova obnova mogla bi poslužiti kao pokretač za veću tržišnu zastupljenost energetske efikasnosti u drugim sektorima, kao i razvoj potrebnih vještina i znanja. Zgrade (privatne i javne) i dalje predstavljaju oko 40% ukupne potrošnje energije.

Kako natjerati vladu da troši novac u vremenima štednje?

Obnova javnih zgrada bi se u velikoj mjeri sama isplatila kroz uštede na računima za energiju, a također bi pomogla ekonomskom oporavku kroz poticanje privredne aktivnosti i zapošljavanja.

Međutim, još uvijek ostaje potreba za pred ulaganjima za primjenu mjera energetske efikasnosti. Iz tog razloga, predložena Direktiva sadrži odredbe za jačanje tržišta energetskih usluga. U tim tržištima firme za energetske usluge (ESCO) bi platiti za početna ulaganja i dobili natrag novac kroz uštede na troškovima za energiju. Uz uštede energije, pokrenule bi se nove poslovne mogućnosti i otvorilo nova radna mjesta za primjerice građevinske firme ili pružatelje oprema i usluga. Tržište energetskih usluga trenutno iznosi oko 6 milijardi eura, dok u SAD-u ono vrijedi 30 milijardi eura te je razvijenije. Potencijal EU za ovu vrstu tržišta procjenjuje se na 25 milijardi eura.

Koje se mjere predlažu za energetske firme?

Energetske firme raspolažu važnim komercijalnim podacima o energetskoj potrošnji svojih klijenata koje bi ih mogle pretvoriti u značajne sudionike na tržištu uštede energije, no one nemaju poticaja za micanje s mrtve tačke. Kako bi uključila ove kompanije, Komisija predlaže da se ili svi energetski distributeri ili sve firme za prodaju energije koje djeluju na teritoriju zemlje članice moraju obvezati na uštedu energije koja bi bila jednaka 1,5% ukupne prodane energije u prethodnoj godini.

Kako bi se postigle ove uštede energetske kompanije trebale bi surađivati s krajnjim korisnicima energije (npr. vlasnicima kuća ili stanova, supermarketima, bolnicama…) u svrhu provedbe uštede energije. Ušteda bi se mjerila u apsolutnim iznosima što znači da firme i daljem mogu povećati svoju prodaju.

Svaka zemlja članica morati će osmisliti vlastitu shemu koja bi najbolje odgovarala nacionalnim okolnostima, a istovremeno bi pratila određene zajedničke EU zahtjeve (npr. iste nivoe postignute uštede, certificiranje uštede…).

Ukoliko se provode pravilno i uz dovoljno stroge nivoe ambicije, očekuje se smanjenje od 6,4% ukupne energetske potrošnje EU do 2020. (to jest od 108 do 118 Mtoe primarne energije što je jednako zajedničkoj potrošnji energije Poljske i Portugala).

Ko će platiti ove programe?

Ovisno o načinu provođenja programa na nacionalnoj razini troškovi su ili jednako podijeljeni na sve potrošače ili firme za energetske usluge provode preliminarna ulaganja koja se potom vraćaju kroz uštedu na računima za energiju unutar određenog vremenskog razdoblja.

Koje su prednosti za industriju?

Komisija predlaže da velike kompanije moraju provoditi redovite nezavisne energetske revizije. Zemlje članice se također potiču na razvijanje poticaja za firme koje uvode sisteme upravljanja energijom kao sistemskih okvira za racionalno korištenje energije. Razmjena najboljih praksi energetske efikasnosti i projekti usmjereni na izgradnju kapaciteta za upravljanje energijom predloženi su također za mala i srednja poduzeća.

A potrošači?

Zemlje članice osigurati će da se krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, grijanja ili hlađenja te tople vode koja se dostavlja putem sistema centralnog grijanja osigura postavljanje mjerila koja tačno mjere i omogućavaju uvid u stvarnu potrošnju energije po kućanstvu uz pružanje informacija u stvarnom vremenu.

Zemlje članice moraju osigurati tačnost i učestalost naplate, kao i naplatu po stvarnoj potrošnji za sve sektore obuhvaćene Direktivom, uključujući distributere energije, operatere distribucijskih sistema  i firme za maloprodaju energije. Krajnji rok za ove akcije je 1. januara 2015. za električnu energiju, prirodni plin, toplu vodu i centralno grijanje. Dugoročno bi se moglo zahtijevati uvođenje inteligentnih mjerila iako se u kraćem roku učestalost naplate može temeljiti i na samoočitanju postojećih mjerila od strane potrošača.

Potencijalne uštede koje bi se mogle postići zbog pruženih informacija uslijed primjerenijeg mjerenja i naplate procjenjuju se na oko 80 Mtoe. Već sada su neki pilot projekti pokazali potencijal za uštedu smanjenja potrošnje energije za 15-20% (40% električne energije) kada kupci mogu isključiti trošila putem web stranica ili mobilnih uređaja.

Å to se predlaže za grijanje na daljinu?

Direktivom je određeno da do 1. januara 2014. zemlje članice moraju uspostaviti nacionalne planove grijanja i hlađenja s ciljem razvoja potencijala visokoefikasnih kogeneracijskih (CHP) postrojenja i efikasnog daljinskog grijanja i hlađenja.

Kogeneracija je istovremena proizvodnja toplinske i električne ili mehaničke energije. Ovom metodom se postižu uštede od najmanje 30% u odnosu na odvojenu proizvodnju električne energije i topline. CHP je zrela, dokazana tehnologija te postoji dodatni ekonomski potencijal za najmanje udvostručenje kogeneracijskih kapaciteta do 2020. Unatoč svemu, udio CHP-a nije porastao te trenutno iznosi 11%. U odnosu na 2004. radi se o povećanju od 0,5%. Da bi se postigao odgovarajući ekonomski potencijal do 2020. koji bi iznosio 21%, potreban je godišnji rast od barem 6%.

Zašto se obvezujući ciljevi? Å to je pristup u “dva koraka”?

Predložene su obvezujuće mjere, a ne obvezujući ciljevi za svaku zemlju članicu: jednom kada Direktiva stupi na snagu, zemlje članice imati će obvezu primijeniti sve njene odredbe. Na primjer, neče moči odlučiti žele li ili ne provesti 3%  ciljeve obnove za javne zgrade, jer ukoliko ih ne provedu Komisija može započeti postupke zbog povrede prava.

Osim toga, Komisija predlaže da zemlje članice same sebi zadaju neobvezujuće nacionalne ciljeve za energetsku efikasnost odnosno da Komisija predloži nacionalne obvezujuće ciljeve samo ako u 2014. dođe do zaključka da EU vjerojatno neće postići ciljeve od 20% uštede.

(Izvor: www.croenergo.eu)

Na temu energetska efikasnost u zgradarstvu