Efekat staklene bašte je rezultat povećane količine zračenja koje ne može biti emitovano u svemir nego ga atmosfera upije i tako povećava temperaturu planete Zemlje. Naša atmosfera nije ništa drugo nego tanki omotač, sastavljen od različitih plinova, oko ogromne planete. Taj plinski omotač i njegov efekat staklena bašte omogućavaju život na Zemlji a mogu ga
Efekat staklene bašte je rezultat povećane količine zračenja koje ne može biti emitovano u svemir nego ga atmosfera upije i tako povećava temperaturu planete Zemlje.
Naša atmosfera nije ništa drugo nego tanki omotač, sastavljen od različitih plinova, oko ogromne planete. Taj plinski omotač i njegov efekat staklena bašte omogućavaju život na Zemlji a mogu ga i uništiti.
Sunce, čiju toplotu osjetimo čak i na udaljenosti od 150 miliona km, predstavlja primarni izvor energije za Zemlju. Jedna trećina ukupne Sunčeve energije se svjetlosnim putem reflektuje nazad u svemir. Preostale dvije trećine apsorbuje Zemlja i na taj način se zagrijava površina, okeani, i atmosfera.
Upravo ta razlika u količini toplote koja se reflektuje nazad u svemir i one koja ostane u atmosferi predstavlja efekat staklene bašte bez čijeg postojanja bi prosječna temperatura planete Zemlje, uprkos konstantnom sunčevom zagrijavanju, iznosila -18 stepeni Celzijusa. Dakle, zahvaljujući efektu staklene bašte uživamo prosječnu temperaturu planete Zemlje od 14 stepeni Celzijusa.
Kako funkcioniše taj proces?
Samo pola od ukupne Sunčeve energije koja padne na Zemlju predstavlja infracrveno zračenje koje uzrokuje zagrijavanje. Da bi se preostali dio Sunčeve energije pretvorio u toplotu neophodno je da se ista, infracrvenim zračenjem, reflektuje nazad u svemir što ujedno predstavlja i najznačajniji dio ovog procesa budući da atmosfera apsorbuje samo infracrveno zračenje.
Kako se apsorbuje zračenje?
Efekat nastaje na sličan način kao u stakleniku gdje sunčeve zrake ulaze u staklenu baštu, zagrijavaju tlo koje zagrijava zrak, a njeni stakleni zidovi i krov upijaju topli zrak i tako povećavaju temperaturu. Umjesto tih staklenih zidova planeta Zemlja ima atmosferu, koju čine određeni staklenički gasovi. 98% atmosfere čine kisik, dušik i argon koji apsorbuju dosta malu količinu infracrvenog zračenja pa tako ne doprinose efektu staklene bašte. U grupu gasova koji apsorbuju veliku količinu infracrvenog zračenja i jako doprinose globalnom zagrijavanju spadaju: vodena para, ugljični dioksid, mentan i hlorofluorokarbonati.
Analize pokazuju da je do prije nekih 2.7 biliona godina, zbog velike količine ugljičnog dioksida i metana u atmosferi prosječna površina Zemlje bila 70 stepeni Celzijusa. Međutim, bakterije i biljke su ugljični dioksid postepeno pretvorile u kisik tako da trenutna stopa CO2 u atmosferi iznosi 0.038%.
Observatorij “Mauna Loa” (Hawai) izmjerio je porast CO2 u amotsferi sa 313 PPM (Parts Per Million) u 1960. godini na 375 PPM u 2005.godini. Iako se razlika od 62 CO2 čestice ne čini značajna, stručnjaci tvrde da je upravo ova promjena najvjerovatnije uzrokovana ljuskim aktivnostima najviše uticala na globalno zagrijavanje koje može imati katastrofalne posljedice na život na planeti. Globalno zagrijavanje bi mnogo uticati na uslove života na našoj planeti, pa čak dovesti do toga da život na planeti više ne bude moguć.
Sada, kada je Zemlja počela da se zagrijava, shvatamo da u naša globalna staklena bašta nema prozor koji možemo otvoriti da bi ušao svjež zrak.
Izvor: Allianz Knowledge Site by Thilo Kunzemann (Dec.2010)
Leave a Comment
Your email address will not be published. Required fields are marked with *