Efekat staklene bašte je rezultat povećane količine zračenja koje ne može biti emitovano u svemir nego ga atmosfera upije i tako povećava temperaturu planete Zemlje.

Naša atmosfera nije ništa drugo nego tanki omotač, sastavljen od različitih plinova, oko ogromne planete. Taj plinski omotač i njegov efekat staklena bašte omogućavaju život na Zemlji a mogu ga i uništiti.

Sunce, čiju toplotu osjetimo čak i na udaljenosti od 150 miliona km, predstavlja primarni izvor energije za Zemlju. Jedna trećina ukupne Sunčeve energije se svjetlosnim putem reflektuje nazad u svemir. Preostale dvije trećine apsorbuje Zemlja i na taj način se zagrijava površina, okeani, i atmosfera.

Upravo ta razlika u količini toplote koja se reflektuje nazad u svemir i one koja ostane u atmosferi predstavlja efekat staklene bašte bez čijeg postojanja bi prosječna temperatura planete Zemlje, uprkos konstantnom sunčevom zagrijavanju, iznosila -18 stepeni Celzijusa. Dakle, zahvaljujući efektu staklene bašte uživamo prosječnu temperaturu planete Zemlje od 14 stepeni Celzijusa.

Kako funkcioniše taj proces?

Samo pola od ukupne Sunčeve energije koja padne na Zemlju predstavlja infracrveno zračenje koje uzrokuje zagrijavanje. Da bi se preostali dio Sunčeve energije pretvorio u toplotu neophodno je da se ista, infracrvenim zračenjem, reflektuje nazad u svemir što ujedno predstavlja i najznačajniji dio ovog procesa budući da atmosfera apsorbuje samo infracrveno zračenje.

Kako se apsorbuje zračenje?

Efekat nastaje na sličan način kao u stakleniku gdje sunčeve zrake ulaze u staklenu baštu, zagrijavaju tlo koje zagrijava zrak, a njeni stakleni zidovi i krov upijaju topli zrak i tako povećavaju temperaturu. Umjesto tih staklenih zidova planeta Zemlja ima atmosferu, koju čine određeni staklenički gasovi. 98% atmosfere čine kisik, dušik i argon koji apsorbuju dosta malu količinu infracrvenog zračenja pa tako ne doprinose efektu staklene bašte. U grupu gasova koji apsorbuju veliku količinu infracrvenog zračenja i jako doprinose globalnom zagrijavanju spadaju: vodena para, ugljični dioksid, mentan i hlorofluorokarbonati.

Analize pokazuju da je do prije nekih 2.7 biliona godina, zbog velike količine ugljičnog dioksida i metana u atmosferi prosječna površina Zemlje bila 70 stepeni Celzijusa. Međutim, bakterije i biljke su ugljični dioksid postepeno pretvorile u kisik tako da trenutna stopa CO2 u atmosferi iznosi 0.038%.

Observatorij “Mauna Loa” (Hawai) izmjerio je porast CO2 u amotsferi sa 313 PPM (Parts Per Million) u 1960. godini na 375 PPM u 2005.godini. Iako se razlika od 62 CO2 čestice ne čini značajna, stručnjaci tvrde da je upravo ova promjena najvjerovatnije uzrokovana ljuskim aktivnostima najviše uticala na globalno zagrijavanje koje može imati katastrofalne posljedice na život na planeti. Globalno zagrijavanje bi mnogo uticati na uslove života na našoj planeti, pa čak dovesti do toga da život na planeti više ne bude moguć.

Sada, kada je Zemlja počela da se zagrijava, shvatamo da u naša globalna staklena bašta nema prozor koji možemo otvoriti da bi ušao svjež zrak.

Izvor: Allianz Knowledge Site by Thilo Kunzemann (Dec.2010)